Vijesti

ALARMANTNE PORUKE STOLTENBERGA U SARAJEVU: Nakon crvenog kartona iz EU, blokada i članstva BiH u NATO!

Stravične slike stradanja civila i razaranja Gaze, uz izvještaje o žestokim sukobima izraelskih snaga s Hamasom i razlozima koji su doveli do toga a koji su svijet ponovo podijelili, s jedne strane su istisnule rusku invaziju na Ukrajinu s naslovnih strana medija i promijenile red prioriteta u zapadnim centrima moći, dok su s druge strane pojačale, do tada sporadične poruke o neophodnosti okončanja rata u Ukrajini i po cijenu teritorijalnih ustupaka Kremlju i to ne samo Krima. Zelenski je brzo reagirao među prvima najavljujući posjetu Izraelu kako bi im pružio podršku, očito računajući da će time zadržati podršku i interes Zapada na Ukrajini, no iz Izraela mu je tada poručeno – hvala, ali ne.

Piše: Dženana Karup Druško

Nema sumnje da su dodatni razlog za zabrinutost Kijeva predstavljale izjave bivšeg generalnog sekretara Alijanse Andersa Fogh Rasmussena i Stiana Jensena šefa kabineta generalnog sekretara NATO-a Jensa Stoltenberga o ustupanju dijela ukrajinskih teritorija Rusiji.

Bosna i Hercegovina, Ukrajina, Gaza…

Podsjetimo, Rasmussen je izjavio da bi NATO trebao ponuditi Ukrajini članstvo bez vraćanja Krima, Donbasa i drugih teritorija, iako ih je Ruska Federacija nezakonito anektirala, jer bi, po njemu, to bilo rješenje koje bi odvratilo Putina od daljih pokušaja zauzimanja ukrajinske teritorije, a članstvo u Alijansi kroz kolektivnu odbranu – ako je napadnuta jedna članica brane se sve zajedno, Ukrajini bi, tačnije onom što preostane nakon ispunjavanja Putinovih želja, garantiralo sigurnost.

Jensen je u augustu sugerirao nešto slično: ​da Ukrajina odustane od dijela svoje teritorije – u zamjenu za članstvo u NATO-u. Iako se nakon brojnih reakcija Jensen morao pravdati i povući svoju izjavu, činjenica je da se od ljetos, a onda pogotovo nakon novog zaoštravanja situacije na Bliskom istoku, značajno povećao broj natpisa u zapadnim medijima koji ukazuju na nemogućnost Ukrajine da se odbrani, na propalu ofanzivu kojom i pored pomoći Zapada nisu uspjeli vratiti teritorije, sve veću ekonomsku krizu na Zapadu koju uzrokuje rat u Ukrajini, da Zelenski mora sjesti za sto s Putinom i dogovoriti okončanje sukoba…

Kao što je Alija Izetbegović morao sa Slobodanom Miloševićem i Franjom Tuđmanom pregovarati o miru po visokoj cijeni koja je od početka sukoba u BiH podrazumijevala etničku podjelu zemlje bez obzira koliko to bilo silom nametnuto multietničkom društvu kakvo je do sukoba bilo u Bosni i Hercegovini. Nažalost, pokazalo se da je takve političke ciljeve moguće postići teškim kršenjima međunarodnog humanitarnog prava uz sve najteže zločine koje međunarodno pravo poznaje uključujući genocid.

No, to je, valjda, ta “nova“ politika proizašla iz globalnog neoliberalizma po kojoj ili si snažan pa se odbraniš, ili se povinuješ sili jačeg koji agresijom uzima teritorije na koje misli da ima pravo, čak i uz stravične ratne zločine. Politika koja ruši “sveto“ pravilo o suverenitetu država, ali i politika koja surovo podsjeća na ono što je prije 80 godina bilo poznato kao Lebensraum (primjenjivan u Hitlerovoj nacističkoj Njemačkoj, odnosno Holokaustu).

Ruski ciljevi u Evropi

Očito svjestan velikih promjena, koje su možda i najvidljivije u američkoj politici kroz uskraćivanje dalje pomoći Ukrajini iz budžeta SAD-a ali i poruke koje su se čule u Kongresu (koje imaju posebnu težinu zbog predstojećih izbora), Zelenski je, čini se, posegnuo za posljednjim adutom kojim je pokušao vratiti pažnju Zapada na ruske ciljeve u Evropi upozoravajući: “Obratite pažnju na Balkan. Rusija ima dugoročni plan: Bliski istok, a sljedeća distrakcija bit će Balkan. Ako partneri sada ništa ne poduzmu, opet će doći do eksplozija.“ Uz Balkan, po tvrdnjama Zelenskog, sljedeća meta je i Moldavija. Ništa novo Zelenski nije rekao, a što brojni analitičari, stručnjaci za međunarodno pravo, geopolitiku i sigurnost nisu proteklih godina ponovili već bezbroj puta.

Međutim, ako je suditi po posjeti generalnog sekretara NATO-a Sarajevu, i Bosna i Hercegovina, uz Ukrajinu i Moldaviju, itekako ima razloga za zabrinutost. Posjeta Stoltenberga Bosni i Hercegovini u vrijeme dok još uvijek traje rat u Ukrajini, a situacija na Bliskom istoku se sve više usložnjava, nesumnjivo ima veliki značaj i šalje jasne poruke uz one koje je i sam sekretar Alijanse izgovorio: NATO čvrsto podržava teritorijalni integritet BiH. Ali, zabrinut je secesionističkom i retorikom podjele kao i vanjskim utjecajima, posebno Rusije, što predstavlja veliku prijetnju stabilnosti BiH i potkopava reforme. Ponovio je da NATO nastavlja svoju podršku poboljšanju odbrambenih kapaciteta BiH i njenom evroatlanskom putu. Ali, da su konačne odluke na bh. političarima jer “svaka zemlja ima pravo izabrati svoje sigurnosne aranžmane bez miješanja sa strane“.

Pojednostavljeno rečeno: da, NATO je svjestan secesionističke politike Milorada Dodika, da, NATO je svjestan bliskih veza Republike Srpske i Ruske Federacije i njihovog protivljenja članstvu u Alijansi… Ali, oni po tom pitanju neće uraditi ništa jer o tome treba da se dogovore političari u BiH. Nažalost, ovo je još jedna velika pobjeda Milorada Dodika, Beograda i Rusije, jer nakon što je zbog izostanka reformi, potkopavanja Dejtonskog mirovnog sporazuma i novih velikih političkih kriza za koje je u svom zadnjem izvještaju Vijeću sigurnosti UN-a visoki predstavnik optužio Milorada Dodika i SNSD, Bosni i Hercegovini do daljnjeg blokiran put u Evropsku uniju, a nakon Stoltenbergove posjete postalo je jasno da nema ništa ni od članstva BiH u NATO, što je sa stanovišta sigurnosti i stabilnosti zemlje daleko važnije od članstva u EU.

Stoltenbergova poruke su, nažalost, bile više no jasne: mi smo tu i spremni smo na suradnju, ali na vama je da odlučite želite li u NATO ili u savez sa Ruskom Federacijom, jer kako je i sam priznao NATO je itekako upoznat s ruskim uticajem u Bosni i Hercegovini, ali jasno je po tom pitanju ne misle ništa preduzeti jer NATO-u očito ne treba još jedno žarište u kome je Rusija jako prisutna i sve dok je situacija ovakva, odnosno dok ne ugrožava sigurnost EU i NATO-a, oni će se držati po strani. A to znači da Milorad Dodik može nastaviti sa svojom secesionističkom politikom, i da on nimalo slučajno ne govori o “mirnom razlazu“ – sve dok nema sukoba, Zapad se neće miješati u ono što on radi, a pogotovo ne u politiku Aleksandra Vučića koji je trenutno za Zapad faktor sigurnosti na Balkanu.

BiH i NATO

Upravo zbog navedenog, posjeta Stoltenberga bi trebala biti alarm za vlasti u Sarajevu, kao i svim probosanskim snagama, i krajnje upozorenje da ukoliko zaista žele sačuvati državu, uz deklarativna obećanja i populističke poruke o nekom napredovanju i reformama, pod hitno moraju preduzeti konkretne korake, jer budućnost građana i države važnija je od bilo koje fotelje, pa i interesa bilo koje pojedinačne političke partije. Jer iz Stoltenbergovih poruka je sasvim jasno da sva saopćenja o lobiranju pojedinih parlamentaraca po Zapadu i navodni uspješni sastanci ministara “na visokim nivoima“, te “unaprjeđenje“ suradnje sa susjedima, i “uspješne“ reforme, nisu ništa do objavljivanje fotki po Twiteru (X) i Facebooku uz isticanje “važnosti“ pojedinaca, dok država klizi u sve dublje političke krize, a Milorad Dodik i Dragan Čović su ti koji uspješnim sastancima provode svoje politike.

Željka Cvijanović je, kao članica Predsjedništva Bosne i Hercegovine, Stoltenbergu prenijela jasnu poruku svog šefa Dodika: Republika Srpska ne želi u NATO. Očito je to isto uradila i Borjana Krišto, predsjedavajuća Vijeća ministara: za reforme koje BiH treba provesti kako bi postala članica NATO-a potreban je politički konsenzus unutar BiH i “na postizanju konsenzusa aktivno ćemo raditi“. Stav Denisa Bećirovića, člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, koji je jasno ponovio opredijeljenost BiH za NATO, postao je tek stavka u omjeru 2:1, a većina, je li, odlučuje.

Osim što je Krišto ponovila stav identičan ruskom ambasadoru (koji je i Dodik do sad bezbroj puta iznio), a koji je na isti način prokomentirao Stoltenbergovu posjetu Sarajevu, naglašavajući da se političari u BiH moraju dogovoriti o NATO-u, Krišto se ponašala kao da je ovo jedan od prvih sastanaka ovakve vrste i da se tek otvara priča o članstvu BiH u NATO-u, potpuno ignorirajući, negirajući i brišući jednim potezom sve ono što je BiH do sada uradila u okviru atlantskih integracija kroz odluke svojih državnih institucija.

Posebno zabrinjava što su ovim potvrđeni napisi medija i kritike pojedinaca po kojima koalicioni sporazum trojke, HDZ-a i SNSD-a ni jednom riječju ne spominje pristupanje NATO-u – SNSD i Dodika to ne zanima, dok Čovića interesira samo promjena Izbornog zakona i u tom kontekstu evropske integracije koje znače i ukidanje OHR-a što opet ide u korist Dodikovih zahtjeva, zbog čega je onda jasnije insistiranje Krišto na evropskim integracijama.

Posmatrano iz ugla tog koalicionog sporazuma razumljiva je, ali nikako i opravdana ćutnja predstavnika vlasti iz Sarajeva jer u BiH je postignut politički konsenzus oko atlantskih integracija puno prije njihovog ulaska u vlast, što potvrđuje i Zakon o odbrani Bosne i Hercegovine (član 84) po kome su Parlamentarna skupština BiH, Vijeće ministara BiH, Predsjedništvo BiH, kao i svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, obavezni da provedu aktivnosti za prijem Bosne i Hercegovine u članstvo NATO-a. Sve dok se ne promjeni taj zakon je na snazi, dakle obavezujući za sve nadležne institucije pa i za Krišto. Dok se tokom susreta sa Stoltenbergom pozivala na Ustav, njegovu strukturu i nadležnosti, ne pojašnjavajući šta to Ustav propisuje o atlantskim integracija, Krišto je kršila Zakon o odbrani BiH stavljajući iznad njega “stavove“ i “dijalog“, što i laici znaju da je nedopustivo i van svake pameti.

Hrvati pod zaštitom Rusa

No, ako i ostavimo po strani to što je Krišto zloupotrebljavajući poziciju predsjedavajuće Vijeća ministara BiH dezavuirala Stoltenberga – jer činjenica je da i on odlično zna kako su tekle atlantske integracije BiH i da je do ozbiljnog zastoja došlo jačanjem ruskog uticaja i s tim direktno povezane secesionističke politike Milorada Dodika što je tokom boravka u BiH i sam indirektno priznao – i ako govorimo u duhu poruka koje nam šalju (probosanski/bošnjački) predstavnici vlasti, o tome kako prošlost treba ostaviti po strani i baviti se budućnošću, te kako treba zažmiriti na poteze Dragana Čovića i Milorada Dodika zarad viših interesa i pozitivnih promjena koje se dešavaju (samo što ih mi ne vidimo), nameće se pitanje: zašto je HDZ-u BiH u interesu da podržava prorusku politiku u BiH s obzirom da svoje ciljeve realiziraju zahvaljujući podršci Zapada uz jako lobiranje Zagreba. Što za sobom povlači pitanje kako može biti u interesu Hrvatske da joj je na granici ruska gubernija (Republika Srpska).

Možda je Hrvatska sigurna u zaštitu NATO-a i Evropske unije kao njena članica, ali ko i kako garantira sigurnost Hrvata u BiH u slučaju da Dodik realizira odcjepljenje Republike Srpske za šta tvrdi da ima i podršku Hrvata, samo što oni o tome, kako kaže, javno ne govore. Je li ovo potvrda upozorenja Bugajskog o (mirnoj) podjeli BiH između Zagreba i Beograda? Ukoliko je Zapad spreman dati Srbiji zajednicu srpskih općina na Kosovu, Rusiji Krim i Dombas u Ukrajini, zašto ne bi, “mirnim putem“, Miloradu Dodiku dao Republiku Srpsku ma šta on planirao dalje: veliku Srbiju sa Srbijom i Crnom Gorom, ili samo odcjepljenje i stvaranje ruske gubernije u srcu Balkana, odnosno proizvođenje zamrznutog konflikta koji je Putin već davno patentirao u svom susjedstvu.

Planovi Zagreba i Beograda su manje-više jasni, kao i politički ciljevi Dodika i Čovića. Kao uostalom i politika NATO koji radi prvenstveno u interesu svojih članica. No, kakva je politika i koji su ciljevi predstavnika vlasti iz Sarajeva? Koliko god dejtonska rješenja bila loša po (građansku) BiH, ona imaju i rješenja koja omogućavaju institucionalno djelovanje za sve partnere u vlasti, pa tako i one iz Sarajeva koliko god ih Dodik i Čović željeli minimizirati. Koliko i kako će ih oni iskoristiti zavisi od bošnjačkih predstavnika, odnosno od toga kako i koliko će, ili neće, koristiti mehanizme koji su im na raspolaganju, ali i od toga da li im je na prvom mjestu država ili vlast. Jedno ne mora isključivati drugo, čak suprotno, ali onog trenutka kad se interes vlasti (pozicija) postavi iznad interesa države onda politika postaje svrha sebi, odnosno političarima, a ne državi i građanima što dugoročno ne može donijeti ništa dobro ni tim političarima ni građanima.

Na savjesti je svakog političara da odluči kako će vladati, no historija pamti, a za ovu zemlju su mnogi ljudi dali svoje živote i to niko ne bi smio ni zaboraviti ni podcijeniti. Alarmantne poruke iz Evropske unije i NATO-a morale bi potaknuti političare iz Sarajeva na ozbiljne akcije, ako ništa da za početak počnu naplaćivati sve ustupke koje su do sad napravili SNSD-u i HDZ-u. U suprotnom, ako se ovako nastavi, ne moraju ni čekati naredne izbore jer se neće imati za šta kandidirati zbog čega je krajnje vrijeme da shvate da popuštanjem Dodiku i Čoviću ne rade “samo“ protiv građana (i države) nego i protiv sebe. Narušavanje stabilnosti i sigurnosti na Balkanu sigurno nije u interesu ni NATO-a zbog čega njihova vrata ostaju otvorena čime jasno poručuju da žele biti partneri Bosni i Hercegovini. Mudri političari to moraju znaju iskoristiti.

Tekst je izrađen uz podršku regionalnog projekta SMART Balkan – Civilno društvo za povezan Zapadni Balkan kojeg implementira Centar za promociju civilnog društva (CPCD), Center for Research and Policy Making (CRPM) i Institute for Democracy and Mediation (IDM), a finansijski podržava Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške

SB

To Top
$(".comment-click-7379").on("click", function(){ $(".com-click-id-7379").show(); $(".disqus-thread-7379").show(); $(".com-but-7379").hide(); }); // Infinite Scroll $('.infinite-content').infinitescroll({ navSelector: ".nav-links", nextSelector: ".nav-links a:first", itemSelector: ".infinite-post", loading: { msgText: "Loading more posts...", finishedMsg: "Sorry, no more posts" }, errorCallback: function(){ $(".inf-more-but").css("display", "none") } }); $(window).unbind('.infscr'); $(".inf-more-but").click(function(){ $('.infinite-content').infinitescroll('retrieve'); return false; }); if ($('.nav-links a').length) { $('.inf-more-but').css('display','inline-block'); } else { $('.inf-more-but').css('display','none'); } // The slider being synced must be initialized first $('.post-gallery-bot').flexslider({ animation: "slide", controlNav: false, animationLoop: true, slideshow: false, itemWidth: 80, itemMargin: 10, asNavFor: '.post-gallery-top' }); $('.post-gallery-top').flexslider({ animation: "fade", controlNav: false, animationLoop: true, slideshow: false, prevText: "<", nextText: ">", sync: ".post-gallery-bot" }); });