Velike su igre oko Bosne i Hercegovine, sve u cilju njene potpune disolucije. Napadi s dvije strane – Srbije i Hrvatske, plus unutrašnji izdajnici koji ne žele modernu evropsku zemlju, već ‘parče’ svoju vlast i neba gdje će biti suvereni na svom putu korupcije i pljačke, dok hrane narod priča o opasnim muslimanima, nekoj zamišljenoj muslimanskoj zemlji itd…
I sve igre su lako pročitane. Iz Hrvatske dolaze dvije struje. Jednu predvodi Zorana Milanovića koji je u posljednjih pola godine žestoki zagovornik politike HDZ-a u BiH i promjene Izbornog zakona po mjeri HDZ-a. U svojim javnim istupima koristi neprikladan govor i često šalje uvredljive poruke.
Drugu struju predvodi premijer Andrej Plenković, koji je u svim svojim istupima slao diplomatske poruke te pozivao na razgovor sa političkim predstavnicima iz Sarajeva, a opet dvije kako bi HDZ BiH dobio Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića.
Odjednom Plenković brani BiH od Milanovića i njegove izjave. Interesantno je da se nikada HDZ BiH i HDZ Hrvatske nije do sada ograđivao od Milanovićeve politike, koja sve više liči na humorističku seriju s nekim lošim dosjetkama, od kojih se automatski mijenja kanal.
Sva priča je besmislena. Jer im je cilj jednak – i Milanoviću i Plenkoviću.
Oni preko zamišljenih izmjena Izbornog zakona mimo svih civiliziranih i demokratskih vrijednosti (o čemu svjedoče presude Europskog suda za ljudska prava) udaraju na demokratiju, zagovaranjem za konstitutivnost ograničavaju bh. građanima demokratiju.
Njima nije cilj osloboditi BiH okova, jer da se ne bi miješali u unutrašnja pitanja BiH, na način kako to rade. Jer konstituentnost ima političku ulogu da se otmu dijelovi suvereniteta BiH i prenesu na susjednu Hrvatsku i Srbiju, što se vidi kroz primjere hidrocentrala na Drini, aerodrom Trebinje, korištenje Buškog jezera, ne postojanje međudržavnih granica na moru i izgradnja Pelješkog mosta… .
Sve su ovo omogućavali kadrove SNSD-a i HDZ-a u različitim institucijama vlasti BiH, gdje su to sve činili u korist susjedne Hrvatske i Srbije, prenoseći dijelove suvereniteta, koji mora biti nepodijeljen i neprenosiv, gdje je građanin nositelj suvereniteta u svim normalnim državama, a ne etničke zajednice (narodi) kako to vide HDZ i SNSD.
Tako to vide iu Hrvatskoj i Srbiji. U Hrvatskoj samo imaju različite pristupe rješavanju ovog problema, a međusobno optuživanje Plenkovića i Milanovića dio je strategije protiv Bosne, a nikako za nju. S obzirom da Hrvatska kao članica EU ima ‘ozbiljno miješanje’ ali i direktni interes za izmjene Izbornog zakona jasno je da samo najveći autoriteti same EU moraju sagledati činjenično stanje. Da je Plenković prijatelj BiH, ai hrvatskog naroda u BiH trudio se da se Hrvatska kao članica EU konačno okonča otvoreno pitanje ugovora o granici s Bosnom i Hercegovinom.
Ali, ne! Hrvatska preko izmjena Izbornog zakona apsolutno želi kontrolu suvereniteta u BiH, a nepotpisivanjem granica demonstriraju da ni od teritorijalnih pretenzija nisu odustali, a to je definitivno avanturizam za Europsku uniju. Zato Plenkovićeva odbrana BiH od Milanovića i galama s govornicama Sabora Hrvatske ništa ne znači dok im je cilj potpuno jednak.
izvor:NAP