Pranje rublja smatrate dosadnim i besmislenim poslom? Pada vam mrak na oči pri pomisli da morate odvajati bijelo od šarenog i pogoditi pravi program? Kolutate očima dok gaćice i čarape vješate na štrik, uvjereni da biste dan mogli provesti znatno kvalitetnije? Nemojte se ljutiti, ali pomalo ste razmaženi. Za vaše prabake, ovi zadaci bili bi ugodni poput dana provedenog u spa centru!
Uređaj koji je kućanicama diljem svijeta život učinio znatno lakšim patentiran je na današnji dan, 28. ožujka 1797. godine. Izumitelj perilice za rublje, Amerikanac Nathaniel Briggs, na njoj je zgrnuo popriličan imetak. Golem i nezgrapan no nesumnjivo efikasniji od pranja “na ruke”, stroj se kolokvijalno nazivao “Box Mangler” (u slobodnom prijevodu: “kutija za valjanje”). Evo kako je funkcionirao!
Veliki četvrtasti spremnik bio je napunjen kamenjem i položen na niz dugih drvenih valjaka. Rublje bi se pedantno omotalo oko valjaka, a potom bi dva snažna, kršna muškarca pomoću poluge pomicala teški spremnik po valjcima: naprijed-nazad, naprijed nazad, pa sve dok rublje nije bilo bijelo poput snijega. To je, pogađate, bilo dozlaboga naporno, a uz to i skupo. Do sljedećeg koraka u evoluciji ovih uređaja, automatizirane perilice rublja, proći će još stoljeće i pol. Na američkom tržištu pojavila se u jeku Drugoga svjetskog rata, 1946. godine, da bi Stari kontinent osvojila tek pedesetih godina prošlog stoljeća. Osim što je štedio vrijeme – i živce – revolucionarni uređaj podigao je higijenske standarde na razinu kojoj nikad prije nismo mogli, da se poigramo riječima, ni “prismrditi”.
No, između ručnog pranja i današnjih modernih perilica, postojalo je nekoliko zanimljivih prijelaznih stupnjeva. Davne 1691. godine, Englez John Tizack konstruirao je neku vrstu preteče perilice rublja, no podaci o radu uređaja izgubljeni su u povijesnim bespućima. Postoji, međutim, zapis o “moćnom stroju” u jednome njemačkom samostanu iz 1757. godine. Iz njega doznajemo da je isti bio prilagođen pranju velikih količina rublja te je podsjećao na prešu za filcane tkanine. Bio je, poput Tizackova izuma, golem. Sredinom osamnaestog stoljeća, u grofoviji Yorkshire, konstruiran je znatno manji uređaj, pogodan za kućanstva. Sastojao se od spremnika u koji bi se ubacilo rublje i vruća voda sa sapunom, a mogao se zatvoriti poklopcem. Kroz sredinu poklopca prolazila je motka s pločom, na kojoj su bili pričvršćeni drveni zupci. Ta ploča okretala se pomoću ručice, čime se vrtjelo i rublje.
izvor:povijest.hr