Milorad Dodik predlagao turskom predsjedniku razmjenu teritorija Republike Srpske sa Sandžakom, pozivajući se na činjenicu da je ova ideja bila na pregovaračkom stolu u ratu.
Nakon što su se u Beogradu sastali predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i Milorad Dodik, Andrej Plenković se sastao u Banskim dvorima sa Draganom Čovićem. Oba kabineta su dala vrlo slična saopćenja po formi i sadržaju u kojima Vučić i Plenković kao „starija braća“ savjetuju svojim pulenima u Bosni i Hercegovini da se vrate kući i svoju politiku sprovode kroz (blokirane) državne institucije, odnosno kroz (propale) pregovore o izbornoj reformi.
Oba ova sastanka će biti tretirana kao vrijeme pada tenzija i relaksacija napetih međunacionalnih odnosa u Bosni i Hercegovini koji su prijetili eskalacijom i oružanim konfliktom.
ERDOGANU NIJE NI DO SAMOG SEBE
Prije toga se moraju spomenuti istupi Aleksandra Vučića u Sandžaku gdje je afirmirao suživot Srba i Bošnjaka. Kao što se mora spomenuti i radna večera u Dubrovniku Plenkovića sa Bakirom Izetbegovićem, odakle su poslate vrlo pomirujuće poruke Hrvatima i Bošnjacima.
amo zluradi komentatori političkih prilika u Bosni i Hercegovini, a takvih je najviše u Sarajevu, mogu u ovim potezima Plenkovića i Vučića tražiti argumentaciju kako je i to dokaz da mogu uticati na politička dešavanja u Bosni i Hercegovini, kao što su do sada činili, kako srpski tako i hrvatski državnici. Svi dobronamjerni analitičari, pak, u ovim potezima će gledati pozitivan trend kojeg promoviraju Plenković i Vučić kad je u pitanju politika prema Bosni i Hercegovini, ali i politika u regionu.
Nisu više ni bitni motivi ni jednog ni drugog zbog čega su odlučili „prevnurti ploču“ i počeli „puštati muziku koja smiruje“. Je li to djelo pritiska međunarodnih instanci, a vjerovatno da jeste, ili se radi o lokalnim političkim interesima, također je manje važno u odnosu na to koliko bi ti sastanci mogli imati pozitivan učinak na političku krizu u Bosni i Hercegovini. Vučiću su izbori u aprilu i trebaju mu glasovi sandžačkih muslimana, a Plenković je ovakvim potezima potpuno ušutio i eliminirao Zorana Milanovića iz konkurencije kad je hrvatska regionalna politika u pitanju. Milanović je ispao samo štetočina koji je Hrvatskoj priskrbio glavobolju unutar EU zbog njegove otrovne retorike prema Bosni i Hercegovini. I on se sastao sa Čovićem u Zagrebu, ali to više nema nikakav značaj.
Kako smo se navikli na ovakvu vrtešku kad su međunacionalni problemi u Bosni i Hercegovini u pitanju, ovdje fali još samo jedan sastanak da bi se krug potpuno zatvorio. Po običaju turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan trebao je kao „stariji brat“ primiti Bakira Izetbegovića u Ankari, kao što su Dodika i Čovića primila njihova „starija braća“ u Beogradu i Zagrebu.
Moglo bi biti mnoštvo razloga zbog čega nije došlo do susreta Erdogana i Izetbegovića. Prvo, Erdogan se zabavio sam sa sobom, tako da ni sam sebi ne može pomoći, a kamo li da pomaže drugima. Riječ je naravno o strmoglavoj inflaciji koja je razorila tursku ekonomiju kao i Erdoganovu politiku. Potom se u najbližem susjedstvu zakafkaskih zemalja, gdje živi desetine miliona naroda turkofonskog porijekla, dešavaju krize, poput Kazahstana pa i Ukrajine, gdje je Turska samo nijemi promatrač. Iako se samo na prvi pogled može činiti da pregovori Rusije i Amerike o NATO savezu koji su se odvili u par rundi u Ženevi ne tangiraju Tursku, zapravo je baš sa tim pregovorima Erdoganova globalna politika doživjela apsolutni debakl.
Jer Turska je čalnica NATO saveza, a postala je politička saveznica Rusije. Pregovorima je raskrinkana strategija Erdoganovog prijatelja Vladimira Putina da želi natjerati Zapad na kapitulaciju vraćanjem NATO-a na granice iz 1997. godine.
Potom je ideja Euroazijske unije, u kojoj je Putin vidio sve zakafkaske trukofonske zemlje, pa tako i Tursku, zamišljena kao pandan EU, doživjela debakl. U svemu tome i nakon svega, kad je Evropa u pitanju, čuje se samo eho njegovih radiklanih govora punih prijetnji zapadu. Tako da je od njegove politike „strateških dubina“ ostala samo pjena na Sredozemnom moru.
Isto tako se može reći da bi posljednja posjeta Bakira Izetbegovića, koja se desila koncem prošle godine, mogla biti jedna od posljednjih takve vrste. Njih dvojica će se sigurno rijetko sastajati, a možda se ne budu više ni sastali u svojstvu vođa svojih nacija. Njihovi razgovori su veoma tajnoviti i novinari rijetko saznaju o čemu stvarno njih dvojica razgovaraju. Zadnji put kad je Izetbegović posjetio Erdogana govorilo se isključivo o političkoj krizi u BiH koja je bila na ivici rata. Navodno je Izetbegović tvrdio da bi Dodik mogao izazvati rat u BiH. Da nije bio zadovoljan Erdoganovom reakcijom pokazuje njegov sutrašnji sastanak sa sandžačkim udruženjima koja su uputila javni poziv turskom predsjedniku da učini sve što može da pomogne Bošnjacima. Navodno je taj poziv naljutio Erdogana jer se osjetio prozvanim da ne čini sve što može za Bosnu i Hercegovinu.
Nikad niko neće saznati šta uistinu Erdogan i Izetbegović misle jedan o drugom i šta razgovaraju na sastancima, iako se javno hvališu o bratskim odnosima. Možda se prije sazna šta je tema razgovora bila Vučića i Erdogana, a posebno Dodika i Erdogana. Mnogima je još uvijek nejasno zašto se toliko Dodik dodvoravao Erdoganu i zašto je tražio sastanak trojice predsjednika država Vučića, Milanovića i Erdogana, sa trojicom bosansko-hercegovačkih nacionalnih vođa Dodika, Čovića i Izetbegovića. Prema njegovim tvrdnjama takav sastanak je bio utanačen, ali je Izetbegović odustao u zadnjem momentu iako je bio pristao na pregovore u tom formatu. Tako je ostala nepoznanica šta bi to moglo biti po volji svima i kako bi se svi mogli dogovoriti i namiriti, a da se samo Izetbegović prepao i povukao iz toga. Jasno da je bila u pitanju „njegova koža“.
SANDŽAKLIJE ĆE BOSNI „DOĆI GLAVE“
Prema vrlo šturim informacija, ali vrlo ozbiljnim izvorima iz Turske, bliskim lijevim opozicionim strankama, radilo se o Dodikovom prijedlogu razmjene teritorija Republike Srpske i Sandžaka. Ova ideja je postojala u ratu kao jedna od mogućih nagodbi između Srba i Bošnjaka. Nju su zagovarali uticajni ljudi u vojnom vrhu Turske koji su porijeklom iz Sandžaka. Koliko su bili uticajni najbolje pokazuje činjenica da su uspjeli nametnuti svog čovjeka (Sandžakliju) Sefera Halilovića za komandanta Glavnog štaba OSBiH. Njih je predvodio Mustafa Kahramnyol, bivši visoki oficir turske vojske. On je bio blizak prijatelj sa Sulejmanom Ugljaninom preko koga je organizirao pomoć Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Sandžaku tokom rata, ali i ostvarivao svoj politički uticaj. Kahramanyolu je bio uhapšen u čuvenoj aferi „Ergenokon“ sa desetinama visokih oficira, što dovoljno govori o njegovoj moći i uticaju. Sandžaklije su dominantna etnička skupina u Turskoj porijeklom sa Balkana. Jedna beledija u Istanbulu, Bajrampaša, naseljena je samo Sandžaklijama. Tako da Sandžaklije imaju vrlo jak uticaj na tursku politiku prema Balkanu generalno, a posebno prema Sarajevu. „Sandžaklije će Bosni „doći glave“, bile su česte poruke liberalnih intelektualnih krugova u Turskoj koji smatraju da je monopol AK Partije na politiku prema Bosne i Hercegovine zbog emaneta kojeg je Alija Izetbegović ostavio osobno Erdoganu poguban za odnose dviju bratskih nacija. Ti krugovi tvrde da su Sandžaklije uticale na Erdogana da se u toj mjeri okrene prema Beogradu. Tako da zbog konteksta globalne Erdoganove politike, u kojem je Turska okrenula leđa zapadnoj hemisferi, njemu posebno imponira relaksacija odnosa Sarajeva i Beograda. Erdoganovi kritizeri smatraju čak da je i autoput Beograd – Sarajevo djelo sandžačkog lobija u Turskoj.
Dvije smrti koje su se desili nekoliko dana prije, odnosno nekoliko dana poslije sastanka Izetbegovića sa Erdoganom, neki su skloni povezati sa ovom temom. Radi se o smrti Muamera Zukorlića i Hasana Čengića. Sumnja u njihovu naravnu smrt proizilazi iz procjene da su samo oni bili dovoljno odvažni da se suprotstave predsjednicima SDA Ugljaninu i Izetbegoviću, ukoliko bi oni bili spremni na ovakve anakrone odluke. Bile osnovane ili ne ove špekulacije padaju u vodu i neka ih voda nosi – Dunav, Drina ili Sava. Zato je dobro da se Erdogan ušutio, a da su Plenković i Vučić sami odlučili „prevrnuti ploču“.
izvor:(TBT, Tim za analitiku)